понедељак, 30. јануар 2012.

Srpska slava


Da, došlo je opet ono doba godine kad ničim izazvana nevoljno posećujem rodbinu mog dečka ili kraće-idem na slavu. Tome obično prethodi par dana negodovanja i uvek se zadesi da je baš u tih par dana neko dugo očekivano dešavanje u gradu. Ove godine je tu izvisila kupovina veš masine koja je na sniženju, za moje stanarke, zatim dešavanje zvano Moda za poneti, kao i 2 eventa za koje imam insajderske ulaznice! Nekome je bitno. Meni, recimo. Ali sve ima nekih svojih prednosti. Doduše, za ovo još uvek nisam otkrila koje su. Elem, tako vam kažem...Slava je onaj dan kad se spakujem i pređem ulicu kod autobuske stanice na divljaka (jer su pomerili semafor...na drugi kraj grada), uz neprimetnu asistenciju pandura koji se tu zadesio (neprimetnu sa njegove strane, jer on nije primetio da smo mu stali u levi bočni ugao i sa fotoaparatom, koferčetom za šminku i crnom torbom izgledamo prilično njujorški, dok sva vozila staju kao pred nekim Vip personama), kad se vozim busom sa ljudima najnemilozvučnijeg akcenta na svetu, kad na dan slave (na konačnom odredištu) sretnemo jednog od gostiju, Srećka, koji se za svaku slavu davi kostima iz riblje glave, jer samo to voli da jede, i ja ga pitam "Kad ćete da dođete na riblju glavu?", a mogu da vam kažem da on najviše i podseća na riblju glavu! Ali se sve promeni poslednjeg dana, kad treba da idem. U, što sam onda divna i mila! Ove godine se radujem upoznavanju nove snajke, buduće žene razvedenog brata moga dečka. Konačno razlog za kafu i odlazak u grad! Obično sam se osećala kao taoc, dođes na slavu, boli te stomak, bole te leđa i vratiš se u Beograd da imaš opstipaciju nedelju dana. Sad sam čvrsto rešila da menjam istoriju! I hrabro u borbu sa kolačima! Uvek se osećam kao da imam jednog đavolka i jednog anđelka na ramenu kad god pogledam u kolače. Anđelak je ovaj moj, koji mi (znajući za muke koje zajedno preživljavamo) govori: nemoj da jedeš toliko, boleće te stomak...a đavolak je njegova mati koja kad mi uhvati pogled viče: uzmi, Tina, uzmi kolača! Žena je pravila, razume se, a i super su ukusni, ali posle 35-og komada proklinjem i rođenu majku! Dakle: izbegavati kontakt očima sa kolačima! Druga stvar, pred put sam saznala da imam fanove mog bloga tamo! Tako da se radujem druženju sa fanovima! Šta da vam kažem...nemojte da imate lošu probavu i onda slava poprima sasvim drugi oblik!

петак, 14. октобар 2011.

Srpkinje su najlepše...ali džaba im ;)

Sigurna sam da vam se desilo bezbroj puta da vas neka pajalica maltene obori sa nogu, na ulici ili u prodavnici...ako nije, onda niste žena prosečne visine. Verujem da i ove visoke imaju problema za drugom vrstom, ženama-pekinezerima, koje kao kugla za kuglanje kad uleti među čunjeve, krče sebi put snažnije nego G-sila...I nikad mi neće biti jasno zašto ljudi misle da su naše žene najlepše. Kako uopšte možeš da vidiš lepotu, ako je bahato ponašanje uključeno u sliku?! Džabe je. Džabe je što su se popele na štikle i sređivale satima, kad prošavši pored vas, koji idete svojom putanjom ili stojite negde skrajnuti, iz sve snage vam odvale rame i kad se okrenete da joj kažete "pardon" nadajući se da ćete je naučiti lepom ponašanju, ukoliko joj pružite primer, ona ni ne pomisli da se okrene, ni da trepne, dok ljudi okolo zgranuto gledaju...Da li je to ljubomora ili neka skrivena želja za homoseksualnim kontaktom, nikad mi neće biti jasno. Pre neki dan stojimo u Zari, skrajnuti u stranu, gde je brisan prostor svuda oko nas, da bi dve devojke stale ispred nas face a face i gledale nas nekih par sekundi i na kraju rekle ''Samo malo'', na šta sam digla pogled sa telefona, okrenula se oko sebe i nisam mogla da shvatim ZAŠTO ne mogu da naprave korak u stranu da nas obiđu, nego moraju da prođu KROZ nas?! Zato sam se pre par godina frapirala u Parizu, gde žene u prodavnici na dva metra od vas govore ''Pardon!'' i shvatila zašto se ovde nikad nisam uklopila, a tamo se osećam kao kod svoje kuće (...da kuća nije Beograd). I o kakvoj lepoti tu pričamo? Zar možete da vidite išta lepo na nekom ko se ponaša kao kamiondžija? Lepota je u odmerenosti. I da žena nema savršene crte lica, ali ako ima harizmu i smirenost ili energiju koja nije kanalisana kroz bahatost, ona će biti lepa. A što je najgore, te devojke izgledaju kao da mogu sebi da priušte da odu u inostranstvo...zašto onda ne usvoje ono što vide? To me je podsetilo na jednog jadnog crnca koji se zadesio u busu davnih devedesetih i kad se našao na putu jedne od starijih ''beograđanki'' i uzviknuo "HOĆEŠ DA PROĐES KROZ JA?!" Nikad to neću zaboraviti. I nikad neću prestati da se osećam kao Crnac u Beogradu.

недеља, 1. мај 2011.

Traženje posla i odnosi sa ljudima

Da ne remetim hronološki redosled kojim su tekstovi počeli da se slažu, jedan za drugim, nastaviću tamo gde se stalo posle završetka fakulteta. Na redu je traženje posla. Kao starija i sigurnija u sebe, što je čista zabluda, jer sam uvek bila ovakva, samo sad imam osobu koja ima skoro pa isti mozak kao ja, što mi umnogome olakšava posttraumatske efekte susreta sa ljudima, kroz analizu događaja ili supresiju istih, a sve u svrhe očuvanja nervnog i fizičkog sistema, mislila sam da će sve biti mnogo lakše. Medjutim, nekako vas ne zadese stvari kad ih očekujete, kad ste stoprocentno sigurni u sebe, već uglavnom kad ste kljakavi, pod temperaturom, umorni ili ubijeni u pojam. Čast izuzecima, ali u mom slučaju je tako! Elem, možda je bolje da počnem sa negativnijim događajima, da na kraju teksta ne bi ostao gorak ukus u ustima, pa ćemo progresivno doći do vedrijih stvari.
Ne znam da li je to zbog utiska koji odajem, zbog Dorijan Grejevskog u meni, zbog toga što nisam autoritativno ružna osoba, zbog toga što sam bolja u literarnom nego u ličnom obraćanju, ili zbog toga što su ljudi jednostavno takvi, i nisu imali prilike da odrastu sa mojim načinom razmišljanja, ili nisu imali prilike da usvoje način razmišljanja, uopšte, ako razumete šta hoću da kažem, jednostavno dolazim u situaciju da ljudi koji ne mogu da povežu milioniti deo onoga što govorim, smatraju da su u pravu i ubeđuju me u nešto što je toliko nebulozno, da ne zavređuje ni da se pomene, a kamoli napiše. Ali, kao nesebična osoba, koja ne može da ne podeli sa svetom (onim malim delom sveta, koji će me razumeti), tako ću i uraditi.
PRODAVAC U PARFIMERIJI
Sculpting disc je proizvod iz domena šminke, koji je u identičnom pakovanju kao Bronzer, koje izgleda kao gigantski puder u kamenu u kutiji kružnog oblika, sa plastificiranom folijom sa strane, koja je, ukoliko je proizvod nov i nekorišćen, savršeno zategnuta. Parfimerija je, nećemo je imenovati, iz lanca najpoznatijih parfimerija, koji imaju radnje po celom svetu, gde, ukoliko zatražite, dobijate proizvod iz magacina, jer Vi ste mušterija, vi ste njihov Bog, pogotovo u periodu krize, kad ne smeju sebi da dopuste da izgube ni jednu jedinu mušteriju...što nije slučaj i kod nas :) Kod nas ćete morati da izađete iz jednog njihovog objekta, jer vam je čuvar iz obezbeđenja, ne prodavačica, nego čuvar, oteo iz ruke proizvod kad ste pokušali da pronađete rok trajanja ispod nalepnice na kojoj piše Pull here/Tirez ici, jer nije dozvoljeno odlepljivanje, ali kako Vi njemu da objasnite i da ga naučite stranom jeziku u par sekundi, kad on uporno odbija da se pomeri dalje od 15 cm i da prestane da gleda u Vas...jedina solucija je da odete u sledeću njihovu radnju...To smo i učinili. Ali, avaj! Tamo zatičemo dotični proizvod u samo jednom broju, a to je broj jedan ;) sa razvaljenom folijom, očigledno svučenom, pa ponovo stavljenom, razlabavljenom, sa onim belim mestima od guranja prstiju i sa vidljivim narandžastim otiskom prsta na beloj deklaraciji...Ljubazno zamolim da dobijem drugi, neotvoreni, da bi mi prodavac rekao kako je ''to takva ambalaža''. Ne budem lenja, pa posegnem za Bronzerom u identičnom pakovanju i sa smeškom ga obavestim da bi ''ovako trebalo da izgleda, da je neotvaran'', na šta on meni, ladno, kaže ''pa to je Bronzer, to je drugo pakovanje''. Okrenem se i izadjem, uz moj šarmantni podsmeh. E sad ja vas pitam: da li je moguće da neko može da vas smatra toliko glupim ili je možda baš to njegov problem...možda on zaista misli da se ta dva identična pakovanja iste firme-razlikuju!
NABEĐENI FOTOGRAF:
Konačno sam shvatila kakav je to svet i kako se dolazi do posla u modnoj industriji, pa i šire, ali držimo se trenutne teme, da ne počinjemo o televizijskom novinarstvu do kojeg se očigledno dolazi istim putem, bez zaobilaznica. Odem ti ja tako na Kasting, na koji su me oni zvali, nemam pojma kako su me iskopali, uglavnom, dobila sam poziv i pojavila sam se. Sa žaljenjem mogu da konstatujem da se prelepi penthausi u centru grada, sa osunčanom terasom koriste u te svrhe...Priča je bila sledeća: pokažemo vam par slika koje smo poskidali sa interneta, kažemo vam kako postoji mogućnost putovanja na Sejšele, Bali, Karibe, Bahame... i onda idete na razgovor sa fotografom. Već u startu moj prirodno usađeni skepticizam izbija na videlo. Dižem obrve, jer slike ne da iz aviona izgledaju kao da su skinute sa neta, nego ni devojke nemaju našu fizionomiju...Ali to ne sprečava druge prisutne devojke da se sjate oko kompjutera i da se usplahire u nadi da ce baš njih izabrati da idu na to čarobno putovanje i da im još plate! Zapitaju li se išta, imaju li išta u tim glavicama, uopšte? I dođosmo i do razgovora. Nabeđeni, ćelavi fotograf koji ne skida cvikere poče da ''ćaska''. Kad sam pomenula Atš, reče da je i on išao u Atš...2 godine! I kako da vodite razgovor sa nekim ko vas gleda u oči i laže, a pri tom ni ne zna šta je Atš, jer da zna, znao bi da je to srednja škola koja traje četiri, a ne dve godine i ko, kad izgovorite reč atš-ovac, vas gleda belo i pita ''šta?''...Zatim počne priču o Baliju i kako je on tamo celu zimu, i kako mu treba model koji je prijatan za druženje. ''Znači, klasična trgovina belim robljem?'' iz petnih žila izvukoh ono malo šarma, koji se jedva probio između želje da ga bacim sa terase i da ga prebijem zbog poštenog posla kojim se bavi. Povrh svega me ubeđuje kako je u inostranstvu isto kao ovde, što govori da taj nije stigao dalje od Budimpešte, ako i dotle...U tu sferu više nisam zainteresovana da zalazim, jer su ljudi toliko plitki, da ne upotrebim neku uvredljivu reč, da nisu svesni koliko...U takvom okruženju možete samo da se osetite jadno...Mozak je čudo jedno.
BIRO RADA
Prijem je bio skoro isti...Žena se namučila da nađe šifru pod kojom bi me trebalo zavesti na osnovu diplome. Na kraju je morala da nadje neku napribližniju, jer radno mesto sa mojim zvanjem-ne postoji! Mic, po mic, došle smo do toga da mogu da izrazim želje u vezi posla kojim bih volela da se bavim i odatle razgovor poprima potpuno drugačiji ton. Toliko oduševljenja i pozitivnih emocija nikad nisam osetila. Pokazavši joj kako crtam, istog momenta je pronašla šifru za Grafički i likovni dizajn. Kad sam već pokazala crteže, nisam mogla da ne pokažem torte. "Pa nemojte, molim Vas, pa Vi ste mnogo mladi da biste umeli sve to da radite!" Tu rečenicu ću pamtiti do kraja života. U navedenim željama, tj. mogućnostima po obrazovanju i veštinama stoji: Profesor Španskog jezika, Profesor Turskog jezika, Grafički i likovni dizajner...Na kraju je dodala "Staviću i "balerina"", na šta sam se slatko nasmejala i rekla joj "Nemojte, pa kome to treba!" Osećala sam se, po prvi put, neponiženo i zadovoljno. A možete li da zamislite kako mi je bilo kad je, povrh svega, stavila "Top kandidat"?! Biću joj zahvalna do kraja života, jer još niko nije učinio da budem toliko zadovoljna sobom.
Eto, na kraju se sve svodi na krugove u kojima se krećeš. Od ljudi sa kojima dolaziš u kontakt zavisi kako će ti život teći i koliko ćeš biti zadovoljan. Nema razloga mešati se u sredinu kojoj se inače podsmevaš, jer ćeš se osećati samo gore. Gledaj ih sa distance i uživaj u svom postojanju...Baš kao i ja.

среда, 9. март 2011.

Compatibility mode

Vrlo je teško, znaće oni koji su nekad greškom poslali dokument nesačuvan u kompatibiliti modu, otvoriti ga na mestu koje ne podržava tu formu dokumenta. E, pa isto tako je i u stvarnom životu. Jako je teško naći kompjuter koji će uspešno pročitati ono što ste hteli da kažete, na način na koji ste hteli da kažete. Skoro sigurno ćete naići na razvaljene kompjutere, zastarele, sa uništenom ili čak nepostojećom mogućnošću primanja i razumevanja podataka. Sa njima ćete se dosta namučiti, pre nego što išta uspete, ako uopšte uspete, da nešto postignete. Lupaćete glavom o zid i opet se ništa neće promeniti. Oni su napravljeni sa nekom falinkom u sistemu i ma koliko uložili truda, sav će biti uzaludan. Tu čak nije ni bitno koliko je tehnika stara i kad je napravljena. Znajte da malo toga možete da uradite i preostaće vam samo da se udaljite sa svojim normalnim dokumentom, da vam ga taj kompjuter ne bi uništio, nehotice. Ili namerno. Tu je, zatim, nova generacija kompjutera, koja će otvoriti dokument još pre nego što ste uspeli da shvatite šta ste hteli da uradite. Sa njima je vrlo lako. Brzi su, ponekad, zbog mladosti, možda neće sve shvatiti, a sasvim sigurno vam neće dopustiti da vidite da su shvatili, nego će vas naterati da sve sami iščačkate i istražite. Ali biće vam odani dokle god ste izvor novih informacija i dok radite na ubacivanju podataka u njihove programe. A možda, ako ste srećne ruke, baš naiđete na onaj koji vama odgovara. I po datumu proizvodnje i po tehničkim komponentama. Taj će sasvim sigurno uspeti da pročita sva vaša dokumenta, sa lakoćom će vas razumeti, samo jednim pogledom...u monitor...Kao što rekoh, isto je kao sa kompjuterima...

петак, 18. фебруар 2011.

KAD ZAVRŠIŠ FAKULTET...

Da...sigurno ste to već čuli...doduše, sigurno mnooogo manje puta od mene...ali opet...nema mnogo mene na ovom svetu danas. Jeste da sam malo "duže" studirala (ne znam da li bi navodnici tu trebalo da idu i na 'malo' i na 'duže') nego prosečan nezainteresovan student, ali sa ponosom mogu da kažem da sam u spoju učenja i uživanja provela svega 15ak dana, ne računajuci onaj skoro ceo mesec kad sam zapela da naučim svaku reč iz osmanskih tekstova...sve u svemu, sve je to ostalo na papiru, spremno da ga izvučem AKO, ne: KADA, mi ikada bude trebalo. Rekoh u spoju. Poslednji ispit sam vredno spremala tako što sam na svakih pet rečenica dozvoljavala sebi po jedan crtež...kao da u kući ima mesta za još jedan. Drugačije nikad ne bih završila fakultet. Medjutim, uvek sam slušala "kad završiš fakultet...venčaćemo se", "kad završiš fakultet, svoj si čovek", "samo da ti završiš fakultet, da imaš svoj dinar", bilo je tu i "ma jok, fakultet ti ne predstavlja ništa u životu, videćeš...ali završi zbog sebe ako hoćeš", i tako ja odlučih da ako već moram da idem u školu, moram...ali nikad je nisam volela...još od kad sam onomad pobegla iz jaslica, pa me je vaspitačica jurila niz Vojvode Stepe i vratila uhvativši me za dugačku, plavu, riblju kost koja je lelujala za mnom, dok sam pokušavala da stignem mamu, da ne uhvati tramvaj i ne ode na posao. I tako je počelo moje druženje sa obrazovnim ustanovama. Doduše, za fakultet me niko nije vukao za kosu, ali shvatila sam ga kao obavezno osnovno obrazovanje. Da nisam, sad bih bila u Americi, polupismena, ali mozda srećna. Elem, završih. I šta sad? O kom su ono dinaru, venčanju i poslu pričali? Kaže mi mama (ona ista zbog koje su me vratili u vrtić) "jel zanima tebe rad u banci?", rekoh "a šta ti misliš mama, kad umem da crtam, pišem, malterišem, krečim, petljam oko struje, igram balet, pravim torte, a ne umem da izračunam ni kusur za sladoled i bankarski posao me ni najmanje ne zanima?", "e, pa" kaže ona "nemoj da se ljutiš, ali ja sam popunjavala neki obrazac i slučajno popunila tvoje podatke...da znaš ako te zovu".
Baš sedim pre neki dan sa drugaricom koja je u istoj situaciji, koja je za godinu dana dobila samo jedan poziv...i to od Herbalife...Na kraju smo došle do zaključka da ovde treba da si od neke druge sorte da bi dobio posao, jer ne vredi ni talenat, ni multitalenat, ni diploma, ako ne znaš nekog ili nekog ko zna nekog ili nekog ko zna nekog ko zna nekog. Ah, kad završiš fakultet...

Sent from my HTC

четвртак, 9. децембар 2010.

Srbija via bus

Hteli ne hteli, to sto živimo u ovoj zemlji daje nam mogućnost da doživimo stvari koje neko ko živi tamo u civilizaciji (drugačijoj od naše), verovatno nikad neće imati prilike. Evo, na primer, misliš da se svega nagledaš tokom beskrajnih kako dnevnih tako i noćnih vožnji javnim gradskim prevozom, ako uspete uopšte da ga dočekate, a onda i da se ugurate u isti, od sredovečnog putnika koga neće mrzeti da na sav glas, bez menjanja reda reči u rečenici, nekih 7 do 8 puta ponovi "Jeste l' napravili proooju?!", do dve plavuše u noćnom busu od kojih jedna vadi sklopnu četku i svom silinom vrši agresiju na neuspelo ofarbane žumance plave šiške, dok druga (čijoj kosi nema pomoći, koja se od muke i traume koja joj je naneta, ufronclava, pokušavajući da nestane), maže ulepljen istekao sjaj na usne, a zatim se okrene ka nepoznatim putnicima na par minuta majmunolikog zurenja, dok ova pored, nesmanjenom žestinom, i dalje napada svoje 3 dlake u šiškama. Doduše dešavaju se i pozitivni momenti, tako sam jednom u busu sa Batajnicu dobila vizit kartu fashion room-a kod Taša, iskazavši zdravu radoznalost za uggsicama. No, sve to je manje više zanimljivo u poređenju sa putovanjima po Srbiji, gde kad progutate ponos kad vam dođe bus toliko raspao da se pitate da li ćete se zbog mirisa benzina usput zapaliti postepeno ili otići u vazduh u komadu, poslednja slika koju ponesete napuštajući Beograd bude panoramski pogled na Romkinju koja čuči u improvizovanom poljskom wc-u sa 3 zida, bez vrata! Ali daleko od toga da je tu kraj verovali ili ne sekcije. Može vam se desiti i da vidite brvnaru (moj naziv za srpsku kuću od 3 daske) čiji je jedan noseći zid od ukradenog (a moze li drugačije), zelenog putokaza preko kojeg su do 1/3 njegove visine poređane resto letve...znate one polomljene nogom, a greota ih baciti za potpalu... Sent from my HTC

четвртак, 18. новембар 2010.

Ako imate krizu identiteta

Ako ste se kojim slučajem oko pola 3 popodne probudili vrišteći jer ste upravo sanjali kako vaš dečko-verenik-husband to be, kupuje veš mašinu nekoj drugoj devojci ili se odvozi besnim kolima vijugavim planinskim putem, a u stvarnom životu ne postoje ni najmanje šanse da će kupiti i bicikl ili vas dozivaju sa 'veštice', 'skote', 'Hitleru', 'stoko', 'mico', 'obesiću te', 'jao, pilence', 'nesrećo', 'žgoljo', 'Tiltina', 'Tikina', 'Tijana', 'Ti...tina', uglavnom svakako osim vašim pravim imenom; pa ukoliko vam bakica na fizikalnoj terapiji vrisne u uvo kad vas sestra pita 'koliko imate godina': ''28! Koliko, 28?! Ja mislila 16!" i uputite joj blagonaklon pogled trudeći se da joj ne izazovete neko teže medicinsko oboljenje usled potresne izjave ili uspete da zaprepastite i petnaestogodišnje balerine koje čitav čas žive u ubedjenju da imate 17, 18, 19; ako vam se roditelji pojave sa pričom koju su čuli od studentkinje vašeg životnog sap(a)tnika, koje nekim volšebnim načinom uspeju da dodju u kontakt ni manje ni više nego sa vašim roditeljima, i u kojoj na njihovo pitanje ''kakav je kao profesor'' (mada znajući svoje roditelje izrazito sumnjam da je pitanje bilo tako...upotrebiću reč: obično) one odgovaraju kako je pre par godina imao neku plavušu, a posle toga smedjokosu...ako tad uspeju da odvoje vaše srećno i uspešno uzgajane nokte sa njegovog dela tela kojeg ste se prvo dočepali i ako on uspe da nadglasa sve povike da bi podsetio kako sam ja menjala boju kose sa godinama; ako ceo jedan dan provedete uzdišući jer do jutra niste spavali gledajuci BBC i Royal Wedding, gde ste saznali da se Prince William ženi sa Kate Middleton, a pri tom ste se sa 10 godina pitali da li može baš isti taj princ da se oženi nekom koja je mladja godinu dana od njega i šta ako ona nije iz kraljevske porodice, i onda vas baš to veče kad ste rešili da počnete odvikavanje od tetrazepama (prepisanog od strane ortopeda, da ne bude zabune), (treba da postoji izraz) ''udari daljinski uglavu'', jer on se verio sa devojkom koja nije iz kraljevske porodice i pri tom liči na Vas (pa, recimo da nije plava, rumena i debeljuškasta engleskinja) i čak joj i prezime počinje istim slovom kao i vaše; ako ste sasvim sigurni da proživljavate Portret Dorijana Greja, jer svake godine izgledate sve mladje dok se iznutra raspadate...znajte da ste se probudili kao ja i vratite se u krevet još malo...jer možda ste te sreće da je to bila samo noćna mora.